RASCIJEPLJENI HABITUS 2020./2021.

Svoju melankoliju ‘rascijepljenog habitusa’ prikazujem kroz seriju fotografija u kojoj u vizualni sukob stavljam dijelove svog kreveta, sigurne utrobe kojoj se redovito i bespogovorno vraćam svaki dan, i kadrove eksterijera Požege, grada iz djetinjstva, moje prve utrobe u koju se vraćam rijetko. Krevet je moje intimno, sigurno i nježno mjesto, moj svakodnevni zagrljaj na zagrebačkoj adresi. Drugačije je to mjesto od 150 kilometara udaljene Požege gdje me pri svakom povratku dočekuju prazne i tihe ulice, kao i igrališta djetinjstva u čije se zagrljaje više ne bacam. Ogoljeni javni prostori mjesta su gdje ne nalazim nježnosti i danas su za mene tjeskobni. Zbog te tjeskobe proces odlaska i povratka uvijek je mjesto kompleksnih emocija. Dok šetam, gledam i snimam te ulice, promišljam o Požegi danas kao mjestu s kojim mi se teško povezati i pokušavam shvatiti što sam odatle uzela sa sobom, što je utjecalo na mene kakva sam danas a što sam ostavila iza sebe.