Vaš dom, prodaje se

“Vaš dom, prodaje se je rad” o odricanju od prošlosti koja je izgubila značenje doma. O svjesnom odvajanju prošlosti od sadašnjosti i identiteta. 

Prizori predstavljaju dom iz prošlosti, okolnosti u kojima sam odrasla, ali u kojima više ne mogu boraviti. To je dom ispunjen uspomenama koje ne želim nositi sa sobom te ih odbacujem. Taj dom je zatvoren, zapušten, “zamrznut u vremenu’’.

Taj dom prodajem.

Incident

Foto-serija Incident pseudo-dokumentarna je fikcija inspirirana misterioznim događajem iz 2006., kada su se u polju nedaleko Brezovice pojavile krhotine materijala nalik metalu i foliji, nepoznatog podrijetla.

Vijest se brzo proširila, a ubrzo su se pojavile spekulacije da je riječ o izvanzemaljskom fenomenu. Među akterima/icama koji/e su posjetili/le ovo mjesto našli/e su se astronautkinja, egiptolog, znalac transmisijske meditacije, pripadnici jedinice specijalnih snaga potražnih pasa Lajka 2.0. te pranećak Alojzija Stepinca na konju.

Njihova prisutnost nije bila sinkronizirana, niti je bilo moguće utvrditi redoslijed dolazaka.

Krhotine su povremeno mijenjale raspored.

Morski spavači

Putnici rano ujutro odlaze doktoru ili pak u nabavku u velike trgovačke centre i vraćaju se isti dan kasno navečer. Oni su tom istom rutom plovili već stotine puta, sve im je poznato, nema uzbuđenja, nema potrebe izlaska na palubu i promatranja pučine. Čak i trajekt i njegov interijer je već godinama isti.  U seriji Morski spavači bilježim otočane u njihovom najintimnijem trenutku – snu i to u javnom prostoru.  Za vrijeme plovidbe vrijeme stane na 2 i pol sata, baš kao na otoku izvan sezone.

Od toga ne možeš pobjeć

Postoje mjesta kojima se moraš vratiti. Kako bi razriješio dugove. S razlogom nosiš nečije prezime. To ti je genetika, sine moj, od toga ne možeš pobjeć.

Normalan uzorak

Biljke ne rastu u pravim kutovima,

a ipak ih tjeramo da stanu.

Kvadrat mjeri, ograničava i disciplinira.

Društvo radi isto s ljudima.

U susretu makro fotografije krova i mikro fotografije lista pitam se gdje završava društvena norma, a počinje individualnost i je li ta granica uopće vidljiva.

Pere

Sada znam kako odsutnost može biti prisutna, poput ostećenog živca, poput tamne ptice. (…) Volim te uvijek. Vrijeme nije ništa.

Audrey Niffenegger, Žena vremenskog putnika

Ovaj rad nastao je iz potrebe da upoznam osobu koja je dio moje obitelji, ali nikada nije bila dio mog vremena.

Kroz fotografiju bilježim tragove njegove prisutnosti u svakodnevnim objektima; od osobnih predmeta do rukopisa i sitnih detalja koji nose memoriju jednog života. Vidim ih kao most između prošlosti i sadašnjosti, između sebe i njega.

Fotografije nisu pokušaj rekonstrukcije njegovog lika, već način da kroz tišinu i odsutnost govorim o ljubavi koja ostaje prisutna i nakon smrti, prenesenoj od moje bake.

Moj je dido umro uoči svog 39. rođendana.

Tragovi

Što ostaje kad me više ne bude?

Sjećanja, stvari i ljudi koji su me poznavali.

Ali prvo što će se dogoditi je da će me netko negdje pronaći.

Mrtvu.

Smrt promatram kao stanje, ne kao događaj. Zanima me što bi ostalo od mene kad nestanu pokret i izraz, i kako prostor nastavlja postojati kad sam svedena na objekt koji u njemu više ne sudjeluje.

403 i 404

Dubravka i Dušan u braku su 65 godina. Za njih, ključ dugovječnosti odnosa leži u davanju prostora. Od 11 godina koliko zajedno borave u domu, posljednjih pet žive odvojeno u susjednim sobama — 403 i 404.

Serijom fotografija bilježim prostor koji ih dijeli i onaj koji dijele.

Izliječiti korijen

Nakon majčine smrti u ranim dvadesetima izgubila sam osjećaj pripadnosti i životno uporište. U seriji fotografija Izliječiti korijen vraćam se u staru obiteljsku kuću kako bih se suočila s prostorom i tragovima naše nekadašnje svakodnevice. Kroz fotografiju prizivam sjećanja i pokušavam artikulirati iskustvo gubitka. Ona za mene postaje prostor traženja novog uporišta — način da razumijem što znači ponovno se ukorijeniti, ponovno pripadati.

There is no word for nature

Rad There is no word for nature nastaje iz potrebe za ogoljavanjem vlastitog tijela u prirodnom krajoliku. U tom doslovnom činu tražim slobodu i neposredan kontakt s prirodom. Izlaganje postaje dvosmjerna komunikacija: prihvaćajući sebe kao tijelo s rokom trajanja, poistovjećujem se s krhkošću prirode koja me okružuje. Autoakt mi omogućuje da budem i autor i subjekt, u samoći procesa i s punom odgovornošću za vlastitu izloženost.

Rubovi

Serija fotografija Rubovi nastala je istraživanjem šume uz obiteljsku kuću, prostora koji je oblikovao moje djetinjstvo i odrastanje. Danas se taj krajolik nalazi na rubu turističke prenamjene, a ono što je dugo služilo kao utočište postupno se pretvara u kulisu nadolazećih promjena. Ovom serijom nastojim ostati u odnosu s mjestom u trenutku njegova preoblikovanja te promisliti kako se intimni prostor mijenja kada postane predmet tuđih projekcija i potencijalne devastacije.

Radovi u tijeku

Rad naslova Radovi u tijeku istražuje odnos između fizičkog prostora i unutarnjeg stanja kroz metaforu renovacije stana. Polazeći od iskustva dugotrajnog uređenja vlastitog doma i stalnog odgađanja trenutka kada “završetak” znači i povratak sebi, serijom fotografija dokumentiram promjene u prostoru i način na koje one oblikuju intimu, identitet i osjećaj kontrole.

VE

Riječ "ve" u Međimurju označava trenutak koji se upravo odvija ili se odvio neposredno prije toga. Uhvaćene u urbanim i ruralnim krajolicima, kao i interijerima, izložene fotografije nastajale su spontano, kao plod trenutka. Nastajale su "ve".

Furešta

U seriji fotografija Furešta portretiram svoju babu. Na dalmatinskom dijalektu “furešt” označava stranca, onoga koji ne pripada. Fenomen socijalnog nepripadanja temelj je mog rada.

Mi smo svi s otoka, što znači da smo boduli. Baba nije s otoka pa je vlajna. Baba je vlajna jer su tako rekli boduli. Baba je bodulica jer su tako rekli vlaji. Za jedne i druge ona je furešta.

Krenuo sam u potragu za mitskim vlajima. Prvi put sam posjetio babin rodni kraj u zadarskom zaleđu – raskrižje domoljublja, religije, kupusa i hajduka. Fotografirajući babu na teritoriju koji možda više nije njezin, shvatio sam da, dok pokušavam zabilježiti nepripadanje, zapravo bilježim slobodu. Ne pripadati znači biti slobodan – bez očekivanja okoline.

Samo furešte vidim kao istinski slobodne.

Cyborg Butterfly

Autoimune bolesti su one koje izazivaju reakciju imunološkog sustava na tkiva našeg tijela. Ukratko, prilikom reakcije tijelo se okreće samo protiv sebe. Kroz seriju fotografija Cyborg Butterfly pokušavam vizualno predočiti svoje nošenje s autoimunom bolešću koja se posebno odražava na stanje štitnjače. Pitam se na koji je način autoimuna bolest oblikovala moj identitet i odnos prema svijetu. Nadalje, pitam se što navodi tijelo i osobu na autodestruktivna stanja dok plešem po tankoj granici stanja krhkosti i snage.

Između zrcala i boje

Između zrcala i boje intiman je prikaz naizgled sasvim obične obiteljske svakodnevice. Serija fotografija predstavlja isječak putovanja koje ne prati samo individualni razvoj dviju kćeri nego i zajedničko oblikovanje jedne obiteljske priče. Istražujem ambivalentnost i otpor prema odrastanju, beskrajnost njihovih ideja i stalnu spremnost za nove eksperimente i iskustva. Kroz seriju Između zrcala i boje otkrivam i neku zaboravljenu sebe i podsjećam se kolika je privilegija biti dio njihova svijeta. One hrabro ispituju vlastite granice, bilo otplesavši svu brigu jednim pokretom ili zaronivši duboko u sebe kako bi privremeno pobjegle od svega. Unatoč nesigurnosti koja se nazire kod subjekata na fotografijama, serija otkriva skidanje maske u sigurnom okružju, pri čemu subjekti sami sebe vide nejasno i zamućeno. Između zrcala i boje predstavlja vizualni dnevnik stalnog kretanja i rasta - brzog odlaska, ali istovremeno i neumornog napredovanja u vlastitom životnom putovanju.

Miopija

Mjesto oka je na krajnjoj granici vidljivog, ali to je mjesto i na krajnjoj granici nevidljivog. Nevidljivo počinje u oku. Ono sadrži pandan vanjskog prostora, naš unutrašnji prostor.

Bernard Noël, Dnevnik pogleda

Gledajući kroz dva oka konstruiramo cijeli svijet. Što se događa kada je vid manjkav? Je li i osobni svijet tada narušen? Kako zamagljenost vida, visoka miopija oka, utječe na moj pogled prema van? Je li način na koji vidim svijet uvjetovan zamućenjem u koje se budim svakog jutra?

Nedavno obiteljsko iskustvo suočilo me sa mogućnosti gubitka većeg dijela vida i vratilo dječjim strahovima nastalim zbog visoke kratkovidnosti koja me prati od djetinjstva. Zbog ove zamagljenosti često se osjećam izgubljeno. Fotografska leća omogućuje mi graditi svijet koji je mikroskopski blizu, a u idućem trenutku kilometrima daleko. Kroz seriju fotografija vraćam se poznatim pogledima u svojoj neposrednoj blizini i dodirujući njihove rubove istražujem teksture gledanja.

Beskrajni dan

Etimološki gledano, riječ “obitelj“ na praslavenskom znači samostan ili stan. Izvedeno je sufiksom od glagola obitati, odnosno obitavati ili stanovati. U svojoj srži, riječ je o skupini ljudi koji žive zajedno, koji obitavaju u istom prostoru.

U seriji fotografija , dokumentiram živote članova svoje najuže obitelji koji unutar interijera obiteljske kuće, gotovo da žive jedan te isti dan.

Nikad nije pravo vrijeme

U ovom radu kombinacijom slikovne i tekstualne forme spajam ambijentalne prizore i crtice iz svojeg svakodnevnog promišljanja. Pokušavam prikazati sebe u procesu čekanja da mi se nešto konkretno dogodi u životu. Fotografiranje banalnih motiva i prizora, zapisivanje onoga što me zaintrigira u okolini koju promatram za mene predstavlja nepromjenjivost. Radim sve kao i inače. Ništa nisam promijenio. Nigdje nisam došao. Ostao sam tu.

Neprimjetno prisutne

Temeljem vlastitog radnog iskustva kao koreografkinja i izvođačica, ali i gledateljica brojnih plesnih predstava, zamjećujem potrebu za isticanjem lica plesačica, koja često u izvedbama bivaju utišana, nezamijećena i doživljena sekundarnim u odnosu na sposobnost i funkcionalnost tijela koje se kreće u prostoru. Upravo na tragu tog poimanja proizašla je želja za fotografiranjem i promišljanjem kako korištenjem medija fotografije prikazati svoju trenutnu autorsku okupaciju u polju suvremenog plesa. U fotografskom radu naslova Neprimjetno prisutne istražujem želju za smještanjem fokusa na lica plesačica putem njene suprotnosti, kroz nemogućnost uspostavljanja pogleda te naglašavanje tijela i pokreta plesačica pred objektivom fotoaparata. Podcrtavanjem odsutnosti lica postavljam pitanje njegove vidljivosti pri doživljaju plesne izvedbe.

The size of a

nose or the

folds of a

chin are

amplified in our

perception because a

face is a

thing so

recognisable that the

smallest

imperfection stands

out like

punctuation.

The smaller the

degrees of

difference in a

field of

activity, the

more we

perceive what is

different.

(Jonathan Burrows: “A Choreographer’s Handbook)

Urbani terarij

Svakodnevna jurnjava kroz gradsku vrevu navodi me da preusmjerim pogled prema izlozima u kojima obitavaju biljke različitih vrsta.

Serijom fotografija Urbani terarij prikazujem biljke koje se nalaze iza stakala, u skučenim prostorima gradskih izloga, unutar kojih njihove boje i oblici, uslijed kondenzacije i probijanja svjetlosti, svakim danom ostvaruju minimalni pomak.

Promjenom perspektive i kuta promatranja, prizori se mijenjaju tvoreći novu temporalnost; dok se refleksije gradskog života s druge strana stakla pomiču, biljke poput umrtvljenih skulptura strpljivo poziraju.

MM 30

Iako se fotografijom bavim duži niz godina, oduvijek sam imala manjak hrabrosti pri fotografiranju intimnih portreta.

Potaknuta time, napravila sam profil na dejting aplikaciji u svrhu kreiranja rada MM 30, u kojem fotografiram nepoznate muškarce na našem prvom susretu.

Tijekom procesa kreiranja rada i prilikom svakog susreta, iznova se nameće pitanje - nalazimo li se na dejtu ili fotografiranju? Odnosno je li ovo fotografski rad ili socijalni eksperiment?

Forma i rekonstrukcija

U procesu rada na seriji fotografija spojila sam svoj interes prema grafičkom dizajnu, modernoj arhitekturi i brutalističkom stilu. Vodeći se nekim od glavnih principa dizajna, fotografiram zagrebačke zgrade iz različitih perspektiva te naknadnim kolažiranjem, nastojim prikazati začudne forme kako bih građevinama poništila znane arhitektonske vrijednosti.

Napokon bezbrižna

Moglo bi se reći, da unutar naše kulture, približavanje odrasloj dobi podrazumijeva i određeno osamostaljenje. Ukoliko u tim godinama još uvijek sebi niste pronašli srodnu dušu ili ona nije pronašla vas, s vama će se u vaša nova četiri zida useliti samoća. Samoća ima svoje svijetle i mračne dane, lakše i teže trenutke. U kojem god stanju bili kroz nju ronimo sve dublje u sebe i upoznajemo svoje “mušice“. Sve ono što smo nekada htjeli raditi u svoja četiri zida sada možemo i to potpuno nesmetano.

Serija fotografija Napokon bezbrižna prikazuje moju tridesetogodišnju sestru koja se snalazi i pronalazi kroz proces selidbe u svoj novi stan. Serija prati njeno odvajanje od naših roditelja, iako joj oni i dalje doslovno žive nad glavom.

O zaboravu

Nemogućnost promjene na bolje, razapet između krpanja rupa iz prošlosti i stvaranja potpuno novih, vlastitih sjećanja i viđenja stvarnosti. Plodna tla, čađavi ljudi. Hrđava ograda, svježe uspomene. Spuštene rolete, zarobljena sjećanja. Nezasukane firange, otvoreni pogledi. Čežnja za povratkom, žudnja za bijegom.

Sreća je tu od kuda sam se otisnuo tražiti je?

ZAUVIJEK 2021./2022.

Pokušavam se pomiriti s prolaznošću vremena. Netaknuti prostori mojeg djetinjstva fizički su dokaz istinitosti mojih sjećanja. Bliži se trenutak kada će se prostori početi mijenjati, sjećanja na ljude održavana kroz predmete blijediti, a ono što me oblikovalo nestati. Ponovo proživljavam svoje najdraže uspomene, ulazim u netaknute prostore, vadim stare predmete i fotografiram ih. Za budućnost bilježim naizgled uobičajene trenutke jednog obiteljskog dana i osvrćući se na prolaznost, pričam priču o mojoj obitelji i rodnom kraju zamrzavajući prošlost i sadašnjost koju ne želim zaboraviti. Prikazujem ljude, prostore i predmete kakve ih želim zapamtiti, ne kakvi će postati.

STROKE, 2021./2022.

Stroke je rad u nastajanju u kojem sam medij fotografije koristila kao terapiju za suočavanje s preboljenjem moždanog udara. U prvoj cjelini rada, koristim arhivske materijale nastale tijekom hospitalizacije kako bih kontekstualizirala događaj koji je unio značajne promjene u moj vlastiti i živote članova moje obitelji.

Nastavak rada čini serija portreta članova obitelji kroz koju ujedno reinterpretiram vidljive znakove vlastite bolesti. Kroz proces rada, istražujem na koje načine je spomenuta trauma utjecala na razvijanje fizičke bliskosti, međuodnosa i novog pogleda.

NE ZNAM JEL MI DOBRO ISPAO 2021./2022.

U seriji fotografija Ne znam jel’ mi dobro ispao fotografiram posjete roditeljskom domu u rodnom gradu nakon duljeg izbivanja.

Kroz posjete uz mamine kolače, pripremljene po starom obiteljskom receptu, obnavljam odnos i sagledavam obiteljsko, te nametnuto društveno nasljeđe raščlanjeno prema rodnim ulogama.

Simbole ženskog nasljeđa nalazim u atmosferama i detaljima obiteljskog doma, poput prabakine knjige s receptima, postavljenog stola ili kristalnog posuđa.

Ne znam jel’ mi dobro ispao -  mama često zakuka kada traži afirmaciju za kolač koji po staroj recepturi uvijek dobro ispadne - pohvalu za trud i ulogu koja se često uzima zdravo za gotovo. To sam žaljenje preuzela za naslov serije fotografija da stoji kao podsjetnik da uputstva za život ništa ne garantiraju. Sve sam radila kako ste rekli, a nije mi dobro ispalo.

ZAMJENA 2021./2022.

Moja baka već duži niz godina u ovoj kući živi sama. Usred ratnih zbivanja, baka i djed bili su prisiljeni svoj obiteljski dom, u kojem su odrastali i stvarali uspomene, zamijeniti s ovom kućom. Prostorije su prazne, namještaj prekriva prašina jer ova kuća nikada nije uspjela postati njihov dom. Ipak kreveti su uvijek namješteni kao da čekaju dolazak obitelji.

U POTRAZI ZA ZNAČENJEM 2020./2021.

Serija fotografija U potrazi za značenjem istražuje posljedice koje je otuđenje društva od simbolike podsvjesnog ostavilo na percepciju stvarnosti pojedinaca. U svakodnevnoj rutini, čovjek je često odvojen od suptilnih potraživanja duše. Kako bi pronašao smisao vlastitog postojanja, čovjek traži inspiraciju u onim trenucima koji evociraju širinu postojanja i probijaju granice između realnosti i snova. U ovoj seriji fotografija nastojala sam zabilježiti trenutke nastale u svakodnevnim situacijama s bliskim osobama, kako bih kod promatrača pobudila želju za otkrivanjem potisnutog dijela psihe koji nerijetko predstavlja neželjene ili tabuizirane teme suvremenog društva.

AUTOPORTRET U DVA ČINA 2020./2021.

Ne preporučujem obolijevanje. Zaista malošto ima u istome pozitivno za istaknuti.

Manje još preporučujem obolijevanje od bolesti koju je nemoguće ili bar dobrano teško dijagnosticirati. Svakako bolujte od poznatih i priznatih bolesti. Znano zlo bolje je od nepoznatog.

Ako već morate oboljeti, svakako ozdravite. Zaista Vam to od srca želim. Ozdravljanje je nekad teško prepoznatljivo, pogotovo ako dovoljno dugo sjedite pod zubljom bolesti. Svakako ga zamijetite. Život valja iživjeti i proživjeti.

Ovaj projekt moj je autoportret. Možda je fotografskog karaktera. Možda, jer forma je svakako fotografska. No prepoznajem da je on i narativnog karaktera. Možda je priča bitnija od forme. Meni zasigurno jest. Ne mislim da je bitna drugima. No tu je i možete je vidjeti. Možda je možete i naslutiti. Tu stanite. Dovoljno je tuge i patnje proživljeno da je bolje ovaj fotoalbum doživjeti katarzično.

Nemojte da Vas muči što su odjeci prvog čina prisutni i u drugom. Tako to mora biti. Kuća se gradi na temeljima, a karakter na iskustvima. Ovo je, na kraju krajeva, ipak jedna sretna priča.

AMERICANA 2020./2021.

In an age of speed, I began to think, nothing could be more invigorating than going slow. In an age of distraction, nothing can feel more luxurious than paying attention. And in an age of constant movement, nothing is more urgent than sitting still.

― Pico Iyer, The Art of Stillness: Adventures in Going Nowhere

Kao nekome tko je počeo fotografirati u dnevničkoj formi isključivo na putovanjima pokušavajući pospremiti svu ljepotu koja ga je u tim trenucima okruživala, fotografirati ''doma'' bio je ogroman izazov. Pogotovo jer je ''doma'' dugo bio promjenjiv i teško definiran pojam.

Nedostatak kretanja, izolacija, praznina, nemogućnost bijega (od samog sebe) rezultirali su fotografskom serijom Americana, nastalom u Zagrebu protekle zime. Nezaustavljiva potreba da u postojećem pronađe slobodu, divljinu, otvorenu cestu - sve ono što za autora Amerika predstavlja, dovela je do ovih fotografija. Od neprestanog kretanja preko sustavnog ignoriranja znakova, autorica gradi svoj meditativni svijet spokoja, tišine i mirovanja.

RASCIJEPLJENI HABITUS 2020./2021.

Svoju melankoliju ‘rascijepljenog habitusa’ prikazujem kroz seriju fotografija u kojoj u vizualni sukob stavljam dijelove svog kreveta, sigurne utrobe kojoj se redovito i bespogovorno vraćam svaki dan, i kadrove eksterijera Požege, grada iz djetinjstva, moje prve utrobe u koju se vraćam rijetko. Krevet je moje intimno, sigurno i nježno mjesto, moj svakodnevni zagrljaj na zagrebačkoj adresi. Drugačije je to mjesto od 150 kilometara udaljene Požege gdje me pri svakom povratku dočekuju prazne i tihe ulice, kao i igrališta djetinjstva u čije se zagrljaje više ne bacam. Ogoljeni javni prostori mjesta su gdje ne nalazim nježnosti i danas su za mene tjeskobni. Zbog te tjeskobe proces odlaska i povratka uvijek je mjesto kompleksnih emocija. Dok šetam, gledam i snimam te ulice, promišljam o Požegi danas kao mjestu s kojim mi se teško povezati i pokušavam shvatiti što sam odatle uzela sa sobom, što je utjecalo na mene kakva sam danas a što sam ostavila iza sebe.

2020

Serija se bavi periodom u kojem smo bili prisiljeni biti u svojim domovima, zbog pandemije virusa COVID-19, dok je vanjski svijet bio prisiljen umiriti se. U tom razdoblju bilježim novonastalu vizualnu tišinu fotografirajući izostanak reklamnih slogana u Zagrebu i nekoliko gradova kroz koje prolazim tijekom putovanja. Fotografirani billboardi ispražnjeni od konzumerističkog sadržaja postaju sami sebi svrhom, poput suvremenih spomenika usporavanju ekonomije i živih podsjetnika na rasprodaju javnog prostora.

Jedna za dušu

Boris je moj stric, neslomljeni avanturist. Svaki put kada bi se našli, Boris bi bio pun energije i spremam za avanturu, odjeven u jedan od svojih ribičkih ili cowbojskih outfita. Tokom svih naših druženja energija je bila toliko pozitivna da bi na trenutke zaboravila koliko je on zapravo bolestan. Voli pecati, voli konje, voli boraviti u prirodi. Čini mi se kao da ga priroda opusti od boli kroz koju prolazi. Iz tog razloga, u prirodi nastaje najveći broj fotografija. Boris me vodi u svoj magični svijet. Ovo je osma godina kako boluje od karcinoma. Dok provodim vrijeme s njim, fotografirajući ga, razmišljam kako se s njim osjećam sigurno. Iako on nikada neće moći zamijeniti očinsku figuru – najbliže je došao tome. Dok ga fotografiram, razmišljam kako će mi njegov odlazak, moguće, još teže pasti. Imam osjećaj da kada “okinem” njegovu fotografiju, kao da sam mu malo produžila život.

“Razvoj fotografski educirane publike preduvjet je za razvoj scene. Upravo je to bila jedna od ideja kada smo 2014. godine započeli sa školom umjetničke fotografije DRUGI KADAR.“

Tijekom pet godina postojanja, školu umjetničke fotografije DRUGI KADAR završilo je otprilike sedamdeset polaznika, različitih predznanja, senzibiliteta i ambicija. S vremenom, ovaj edukacijski program razvio se i oblikovao u malu platformu za stvaranje kritičkog mišljenja, ali i u odskočnu dasku za sve one koji su stečeno znanje nastavili koristiti i usavršavati baveći se fotografijom.

Iako svjesni da je nemoguće obuhvatiti rezultate rada svih sedamdeset polaznika koji su tijekom godina završili edukacijski program, voditelji škole odlučili su u obliku tiskane publikacije predstaviti selekciju koncepcijski i izvedbeno zaokruženih radova nastalih u okviru programa škole DRUGI KADAR. Serije fotografija desetero odabranih autora ne gravitiraju oko jedne tematske okosnice, niti nastoje propitivati jednoznačnu problematiku. One prije svega reflektiraju pluralizam tema, stilova i pristupa koji je od samog početka obilježavao svaku generaciju polaznika. Radovi predstavljeni u publikaciji ukazuju na promišljanje osnovnih fotografskih formi, pejzaža i portreta, na višoj, složenijoj razini, ali i na promatranje i bilježenje svakodnevnog, slijedeći potrebu za sagledavanjem stvarnosti iz neke druge perspektive.

U publikaciji DRUGI KADAR (2015. – 2020.) predstavljeni su radovi Ivone Grepo, Vladimira Kokića, Maje Medenjak, Stipe Mlikotića, Jurja Močilca, Gorana Novosela, Sare Pukanić, Edite Sentić, Vanje Vascarca i Katarine Zlatec, uz uvodne tekstove voditeljica škole Jelene Pašić i Nike Petković, te osnivača škole Davora Konjikušića.

Dizajn i prijelom publikacije potpisuje Ivan Benussi (Benussi&theFish).

HOMO DESTRUCTOR

“Ako ponekad pozeleniš, sigurno si zlovoljan. No, kad je Zemlja zelena, znači da je zdrava.“

Ana, 10 godina

Česte su čovjekove čežnje da zagospodari zakonima prirode, pritom zaboravljajući da ONA nije dio njegovog svijeta nego je on, kao prirodno biće, samo jedan mali djelić NJE. U nastojanju da postane gospodarom prirode sustavno se upušta u NJENO uništenje. U tom procesu destrukcije, ne razmišljajući, mijenja okoliš u skladu sa svojim potrebama što na kraju rezultira smanjenjem biološke raznolikosti. Kako uništavanjem svijeta koji nam je „ nesebično poklonjen“, homo destructor ne bi morao stvarati novi umjetni, kroz svoje biljne portrete pokušavam ukazati na njihov inferiorni položaj ali i na njihovu bezvremensku (nepresušnu) ljepotu koju ljudi sustavno žele oduzeti.

Između 16. – 18.11.2018. u prostoru Kampusa održana je trodnevna radionica „Kadar u Kampusu“ u organizaciji AK galerije i Drugog kadra. Pod vodstvom Davora Konjikušića deset je polaznika istraživalo prostor, bilježilo njegovo sadašnje stanje, preklapanje povijesnih slojeva, prisutne nelogičnosti i naznake moguće budućnosti. Kroz kombinaciju teorijskog i praktičnog dijela, uz mentoriranje voditelja, projekcije filmova, stručno vodstvo i predavanje o arhitekturi, zajedničko analiziranje fotografija, došlo se do završnog produkta radionice: skupne izložbe fotografija „Kampus u kadru“ koja obuhvaća 30 radova koje su dio jedne kolektivne serije bilješki ovog slojevitog i kompleksnog prostora. 

Izlažu: Marko Benjak, Dora Bosner, Ivan Gundić, Andrea Katanović Babić, Bojan Koštić, Davor Konjikušić, Teodora Lukavski, Mirjana Mihalec, Nika Petković, Lucija Petrović, Nikola Mišel Puklin.

Hvala AK Galerija, Antonio Grgić & Petra Travnić za ustupljene fotografije.

Maja Medenjak - Ribe, 2017.

Prema čl. 4. Zakona o radu pod uznemiravanjem smatra se svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od temelja diskriminacije koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva radnika, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Spolno uznemiravanje svako je verbalno, neverbalno ili fizičko ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe. Verbalno seksualno uznemiravanje jedan od najčešćih oblika seksualnog nasilja u poslovnom okruženju. Kroz kazivanje žena prikupila sam šale, upadice, neželjene pozive, neprimjerene komentare, izgovorene ili napisane riječi koji su postale dio radne okoline. Objektiviziranjem žene kao primjerka za uljepšavanje radnog prostora, upućivanjem mačističkih i šovinističkih riječi te neprimjerenim ophođenjem prema svojim kolegicama daje se naslutiti neodoljiva potreba zlostavljača za poniženjem i dokazivanjem moći. O tome govori ovaj rad. 

Stipe Mlikotić - Dalmacija, 2018.

 U tako smradnoj kući pogledaj što je čovjek!pisalo je na epitafu Petra Crnog, pokopanog prije gotovo tisuću godina u neposrednoj blizini petrokemijske i metalurške tvorniceDalmacijau Dugom Ratu. Upravo se tim natpisom anticipiraju radni i životni uvjeti na mikropoprištu nadolazeće Povijesti, tijekom kratkog dvadesetog stoljeća. U međuvremenu, tranzicija ka drugoj monokulturiresorta, slijedom birokratskih peripetija, faktički je prihvaćena kao trajno stanje. Upravo nam zima, podcrtavajući nijanse sivog, obesmišljenog prostora, omogućuje povlašten uvid u pustoš kontinuiranog provizorija. Između vertikala tvorničkih dimnjaka i jedriličarskih jarbola stoje dine industrijskog otpada, podsjetnici na destruktivne potencijale propale civilizacije koju nova nije u stanju apsorbirati.

Emita Blagdan - Tražeći Snežanu, 2018.

Serija fotografija Tražeći Snežanu portreti su žene koju godinama susrećem dok prosi ispred Bazilike Presvetog Srca Isusova u Zagrebu. Portretiranjem i upoznavanjem Snežane istražujem vlastita ograničenja, rušim svoje predrasude i strahove, te uspostavljam jedan novi odnos. Ovo je portret žene koja piše knjigu o svom životu, koja želi nastaviti nikada dovršeno školovanje i baviti se poljoprivredom. Samohrane majke koja sama školuje svojih jedanaestoro djece za koje želi drugačiji život. Tražeći Snežanupronalazim radost u stvaranju jednog novog odnosa.

KATARINA ZLATEC - Svetla polja, 2016.

Iako svjetlo na prvi spomen otvara pozitivne konotacije u simboličkom, estetskom, (meta)fizičkom pa u konačnici i fotografskom smislu, ovdje je njegova pojava začudna. Osvijetljeni objekti svoje svjetlo trpe. Ono preko noći otkriva i zadržava njihovu ljepotu te omogućava bilježenje tih objekata. Istovremeno, ta stabla, polja i grmovi nemaju pravo na svoju tamu.

Izvori svjetla na fotografijama su reflektori plinskih stanica koji su područje u kojem su se pojavili učinili bogatijim i naprednijim, ali uz to predstavljaju opasnost za ljude i okoliš. Cilj je bio prikazati ambivalentnost tog svjetla i napetost međuprostora industrije i njene okoline.

Ivan Tolić - Nestajanje, 2018.

Ova serija u nastajanju bavi se nestajanjem prostora djedovog stana nakon njegove smrti. Stan u kojem sam odrastao lagano se ispražnjuje, sve do trenutka u kojem će se interijer u potpunosti nestati. Paralelno s procesom materijalnog nestajanja nestaju i moje veze sa stanom. Donedavno bliski, familijarani prostor postaje neprepoznatljiv i tuđi. Ovaj rad je pokušaj stvaranja narativa u novonastalim okolnostima, u kojima stvaram fragmentirane slike vremena koje dovode do nestajanja.

Ines Jurišić - Ispovjedna zabluda, 2018.

Serijom autoportreta i predmeta prikazujem osobno stanje nakon prekinute ljubavne veze. Medij fotografije koristim kao način suočavanja sa sobom i osobnom prošlošću. Svaka fotografija je ispovijed, pokušaj analitičkog promatranja sebe, potreba za artikuliranjem proživljenog i preslagivanjem emocija s nadom da fotografija može poslužiti za psihoanalizu i dovesti do katarze proživljenog.

Vedran Matica - Camera Absurda, 2018.

Suvremeno društvo je posljednjih desetljeća 'evoluiralo' od ciljanog praćenja do masovnog nadzora svih svojih građana koji se kontinuirano snimaju i prate u javnom prostoru. Fotografskim radovima pod zajedničkim naslovom Camera Absurda prikazujem režirane fotografije pejzaža koji uključuju i nadzorne kamere u neočekivanim situacijama. Iako naizgled besmisleno postavljene, nije teško zamisliti pa čak niti pronaći slične primjere u stvarnom životu.

TOMISLAV ŽMARA - Izgubljena noć, 2015.

Projekt u kojem fotografiram prizore grada u noćnim razdobljima kada je raspoloživo svjetlo isključivo ono umjetno. Svjetlo koje noćnim prizorima svojom neprirodnom temperaturom i neočekivanim smjerom daje začudne obrise i specifičan, u isto vrijeme intenzivan ali i reduciran kolorit. Istražujem estetiku koju poprimaju prostori i objekti kada danje svjetlo isčezne a oboji ih gradska rasvjeta svojim nijansama žutog, zelenog i plavog spektra. Proučavanje specifičnosti javne rasvjete dovelo me i do zanimljive spoznaje o složenoj problematici “svjetlosnog onečišćenja” u modernim urbanim sredinama.

ROBERT KNEŽEVIĆ - Živi fosili, 2015.

Zagrebački Velesajam predstavlja objekt kojem se može pristupiti sa različitih perspektiva (povijesne, urbanističke, političke, itd…) i koji u sebi sažima sve identitete kroz koje je bio percipiran od njegovih nekadašnjih posjetitelja. Upravo zato projektu “Živi fosili” pristupam i kroz fotografsko istraživanje tražeći različite skrivene i ne tako lako vidljive tragove. Neodržavanje prostora Velesajma konzerviralo je tragove koji upućuju na nekadašnji značaj ovog danas “živućeg fosila” Zagreba. Iako se jedan njegov dio ponekad koristi za događanja sajamskog tipa, drugi dio je uglavnom prazan ili se koristi za skladištenje, najam ili čeka prenamjenu i novu funkciju. Sa tog stanovišta Velesajam promatram fragmentarno, gdje svaki paviljon priča svoju, ali i kompleksnu priču Velesajma, stvarajući tako i dio naše kolektivne memorije i sjećanja.

IVANA JAGUŠIĆ - Između, 2015.

Serija prikazuje prostor uz rijeku Savu između dva zagrebačka mosta – njegovo trenutno stanje i način na koji se koristi prostor uz rijeku u gradu koji ju ima. Mjesto postoji kao nešto između nekoliko suprotnosti: Prvo, iako se nalazi u neposrednoj blizini grada, ljudi koji ovdje žive održavaju način života koji nije sasvim tipičan za grad. Drugo, mjesto je obilježeno industrijom i zagađenjem, ali i divljom prirodom koja buja i zbog toga je istovremeno nepoželjno i poželjno. Treće, iako je uglavnom pusto i zapušteno, za neke je mjesto gdje pronalaze mir i prostor za rekreaciju te četvrto to je mjesto koje postoji između prošlosti i sadašnjosti – budućnost mjesta je upitna, iako je na neki način već određena i mogućnosti su ograničene.

Fotografska serija Između je u nastajanju.

Samir Cerić Kovačević - Pogled, 2018.

Posljednjih godinu dana najveći dio vremena provodim u stanu. Ovom serijom fotografija ispitujem vlastiti identitet izvan društvenih zadatosti. Zato kao formu odabirem akt. Fotografijom preispitujem i bilježim dvojakost identiteta, onog vidljivog fizičkog, i onog nevidljivog psihičkog. Fizički je vlastito tijelo koje je u nekoliko zadnjih godina doživjelo značajne promjene, dok se onaj psihički manifestira u gesti razotkrivanja intimnog, koje se nalazi daleko izvan sfere javnog.

Inia Herenčić - Što osjećaju oči, 2017.

 Dolaskom nove kćeri naša obitelj porasla je na četiri člana. Promatram svoju trogodišnjakinju i njenu mlađu sestru koja tek kreće u svijet. Osim što ja promatram nju, ona promatra i nas, kroz objektiv s jednog metra visine. I puno se sigurnosti i nesigurnosti događa u tom našem nevidljivom svijetu, u nama samima. 

*Rad je objavljen u obliku fotoknjige.

Edita Sentić - Mijena, 2017.

Tinejdžerske godine zadesile su me još jedanput, ovaj put kao roditelja. Promjene se počinju događati nesmiljenom brzinom i u tom trenutku postajem promatrač. Promatram proces separacije svoga sina, njega od mene i mene od njega. Osluškujem osobne osjećaje i proces otpuštanja i  puštanja mlade osobe da traži svoje vlastite obrise i svoj vlastiti put. Ova serija fotografija je pokušaj bilježenja te separacije, njegovog vremena, našeg vremena i odnosa , te praćenje naše svakodnevne dinamike, i naposljetku mog osobnog doživljaja te promjene.

Ante Klečina - Stajališta, 2017.

U seriji fotografija Stajališta istražujem arhitekturu željezničkih stajališta malih mjesta sjeverne Hrvatske. Stajališta su zapuštena, nema zaposlenika željeznice, niti ljudi koji čekaju vlakove. Dio tih objekata je trošnom stanju, a dio je obnovljen i uređen za potrebe stanovanja. Zanima me kontrast između tih javnih prostora, poput čekaonica, i dijela čekaonica i željezničke infrastrukture koji je danas prenamijenjen u privatni prostor.  

Goran Novosel - Sklisko tlo, 2017.

Življenje na visokom katu radničke četvrti. Nakon nenadanog otkaza ponovno moram tražiti zaposlenje. Pogled odozgora, balkon mi služi kao mjesto čekanja. Okolina postepeno otkriva drugačije oblike, svakodnevni događaji poprimaju scensku sliku. Zalutala misao, uobičajene stvari, pronađene ili ponovno otkrivene okupiraju mi pažnju.

Petra Dinjaški - Aura, 2017.

Umjetnike portretiram pomoću patvorenih svjetlosnih efekata, približavajući se tako stvarnom i ezoteričnom stanju stvaranja, trenutku inspiracije. Što te čini umjetnikom i od čega si satkan? Kada ti egzistencija ovisi o inspiraciji i količini stvaralaštva kažeš li 'Preživljavam! Ali sam ispunjen čovjek'? Umjetnici u mojem projektu izgovaraju klišejiziranu rečenicu, ali svojom aurom osvjetljavaju umjetničku scenu.